Sa izvora:
file:///C:/Users/User/Downloads/07Kraus_indd.pdf

(original rada o drugom amandmanu nalazi se u privitku ovog posta)

Jaša Kraus, dipl.iur., prof.dr.sc. Biljana Kostadinov
Amandman II na Ustav Sjedinjenih
Američkih Država
UDK 342.4(73)

Sažetak
Drugi amandman (1791) američkog Ustava koji tumači da je dobro uređena milicija
nužna za sigurnost slobodne države, te pravo građana držati i nositi oružje neće biti
ograničeno, danas je možda najkontroverznija i najnapadanija ustavna odredba čija je
interpretacija već odavno izašla iz pravnih okvira u sferu politike. Članak se bavi pravnim
izvorima drugog amandmana, okolnostima u kojima je nastao te sudskom praksom i njegovim redefi niranjem od kraja 18. stoljeća do danas.1

Ključne riječi: Američki Ustav, Drugi amandman, oružje, milicija, kontrola oružja

Uvod

Drugi amandman američkog Ustava kojim se građanima jamči pravo držati i nositi
oružje danas je zasigurno dio Ustava koji se najžešće napada s jedne strane, a s druge
pak strane najviše brani. Drugi amandman je u središtu političkih borbi unutar SAD-a od
njihovog osnivanja i bio je jedna od središnjih tema u gotovo svim prijelomnim trenutcima
američke povijesti. Pitanje prava na držanje i nošenje oružja seže i dalje u povijest i povezano je s prvim poveljama kojima se ograničava apsolutna vlast države i afi rmiraju prava
pojedinca u srednjovjekovnoj Engleskoj. Unutar samog američkog ustavotvornog procesa
drugi amandman je bio jedna od najžeće raspravljanih tema jer je o njegovoj formulaciji
uvelike ovisio stupanj federalizacije buduće republike. Pri razmatranju argumenata sukobljenih strana propituju se osnove poimanja odnosa građana i države, odgovornosti pojedinca i zajednice, društvenog ugovora i ustupanja pojedinačnih prava zajednici.

1. Nastanak i primjena institucije
a) Engleski korijeni prava držati i nositi oružje i prijenos prava u SAD-e

Pravo držati oružje izvorno je pravo koje u Engleskoj uživaju svi slobodni ljudi (engl.
freeman) još u prednormansko vrijeme. Tada je postojala obveza svih slobodnjaka sudje-
lovati u obrani zemlje, a oni su u imali i pravo nositi i držati oružje. Obveza se nazivala fl yrd
(vojska). Engleska se tako uglavnom uspješno opirala invazijama Danaca i vikinga. Angosaska vojska u bitci kod Hastingsa (1066) sastavljena je uglavnom na navedeni način.
Normanska pobjeda nije uništila instituciju, William Osvajač (1066-1087) koristio je lokalne milicijske snage u gušenju plemićkih pobuna 1071. godine.2

Za vrijeme kralja Stephena (1135-1154) sazvan je fyrd sjevernih grofovija i uspješno potisnuta škotska invazija.
Henry II (1154-1189) donosi Assize of Arms (1181) i obvezuje freeman-e na službu Kruni,
određuje vrstu oružja i opreme koju svaki obveznik mora imati. Edward I (1272-1307)
potvrđuje akt i pravo priznaje i građanima (burgesses), koji se moraju okupiti na njegov
poziv, a neodazivanje dovodi do gubitka cijele imovine.3

Freeman su imali i dužnost pomagati kraljevim službenicima pri progonu zločinaca i izvršenju sudskih odluka. Charles II
(1660-1685) potvrđuje pravo nošenja oružja i sudjelovanja u lokalnim milicijskim snagama
radi obrane zemlje.
Kako u Engleskoj do kraja 17. stoljeća nije bilo stajaće vojske, a do 19. stoljeća policije, građani su bili dužni uz ostale dužnosti obavljati i one koji se odnose na čuvanje reda
i mira.4

Milicija se nije smjela rasporediti izvan zemlje, a zapovijedali su joj lokalni zapovjednici, najčešće plemstvo, dok je vrhovni zapovjednik bio kralj. Pojedini kraljevi pokušali
su ograničiti prava građana držati i nositi oružje, a to je posebno došlo do izražaja tijekom
turbulentnog 17. stoljeća, za vrijeme Charlesa II i Jamesa II. Takvo ponašanje monarha
u konačnici je dovelo do Slavne revolucije 1688. godine u kojoj je James II svrgnut, a
Engleska je kroz Bill of Rigts iz 1689. postala ustavna monarhija. Bill of Rights (punim
nazivom An Act Declaring the Rights and Liberties of the Subject and Settling the Succession of the Crown) je uz niz rješenja o ograničavanju moći monarha, diobi vlasti i zaštiti
prava građana, potvrdio pravo držati oružje. U prvom djelu povelje u kojoj se navode
kraljeva zlodjela i podrivanja zakona i sloboda Engleske se kao jedna od povreda prava
posebno napominje protuzakonito razoružavanje protestantskih podanika.5

U drugom djelu povelje u kojemu se pak jamče prava stoji kako se podanicima protestantske vjere
dozvoljava držanje oružja za samoobranu.6
Kada je Alexis de Tocquille putovao Amerikom nedugo nakon osamostaljenja zapisao
je da nema mišljenja, običaja i zakona koje ne objašnjava njihova polazišna točka.7

Doslovno prenošenje engleskog pravnog sustava u sjevernoameričke kolonije bila je službena
politika Krune, i odigrala je značajnu ulogu u naseljavanju kolonija budući da je kolonistima bilo jamčeno da će oni i njihova djeca imati sva prava kao da su rođeni i borave u Engleskoj. Jamstva za uživanje u jednakim pravima i slobodama kao i u Engleskoj su
bile obuhvaćene u poveljama kolonija (npr. Massachusettsa, Virginije i Connecticuta).8

Specifi čni uvjeti života sredinom 17. stoljeća na novootkrivenom i negostoljubivom kontinentu imali su za posljedicu da je u nekim naseljima poput Plymoutha i Newporta nošenje
oružja bilo obaveza, dok je kolonija Georgia propisala obvezu nošenja oružja na mise.9

Uz milicije u kolonijama je bio stacioniran i veliki broj engleskih vojnika, a kao što je stajaća
vojska izazivala nelagodu i zabrinutost kod Engleza u vrijeme Restauracije, tako je bilo
i krajem 18. stoljeća u sjevernoameričkim kolonijama. Samo prisustvo vojske s obzirom
na stalne sukobe s Francuskom za prevlast u Sjevernoj Americi bila je razumljiva, ali ono
što se kolonistima nije sviđalo jest njihova nazočnost u naseljima koja se povećavala
proporcionalno rastu napetosti između kolonija i matice. Takvi odnosi između kolonijalne
vlasti i kolonista opet su u prvi plan stavili pitanje milicija i njihove kontrole, pa su tako
kolonisti osnivali paralelne milicije (engl. minutemen), koje su uskoro ušle u prve sukobe
s engleskom vojskom.

b) Nastanak Drugog amandmana


Nakon završetka rata za neovisnost (1775.-1783.) od britanske Krune u Philadelphiji
su se okupili delegati iz svih 13 kolonija kako bi donijeli novi ustav i njime uredili oblik
državnog uređenja SAD-a.10 Nakon donošenja Ustava SAD (1787) federalisti su odlučili
upotpuniti ga amandmanima kako bi se približili stajalištima antifederalista i na taj način
spriječili mogućnost razdora, pa čak i nereda uperenih protiv Ustava, poput onih koji su
izbili u nekim državama tijekom ratifi kacije.11

R. Podolnjak ističe da je polemika oko ovlasti upravljanja milicijom jedan od najboljih primjera nepovjerenja i opreza niza članova
ustavne Konvencije prema općoj vladi koju su stvarali.12 Drugi amandman se od ostalih
razlikuje po tome što jedini ima objašnjenje svoje svrhe.13

Prva inačica drugog amandmana je glasila: Pravo građana držati i nositi oružje neće
biti ograničeno; dobro naoružana i dobro uređena Milicija je najbolje jamstvo za slobodnu
zemlju: nikoga kome vjera brani nositi oružje ne smije se prisiliti da osobno služi vojsku. 14

Tijekom rasprava i rada unutar odbora prvotni prijedlog je promijenjen i skraćen u onom
obliku u kojem ga poznajemo i danas: Budući da je dobro uređena Milicija nužna za sigurnost slobodne Države, pravo građana držati i nositi oružje neće biti ograničeno. Osim što
je u potpunosti uklonjen dio koji se odnosi na ono što danas nazivamo prigovor savjesti
razlike su na prvi pogled male, no upravo zbog njih došlo je do poteškoća u razumijevanju
teksta amandmana. U konačnoj inačici promijenjen je redoslijed riječi, a kako nema zapisnika zasjedanja Kongresa možemo pretpostaviti da je to učinjeno kako bi se umirili federalisti. Takvim konačnim tekstom udovoljeno je i zahtjevima antifederalista koji su se bojali
mogućnosti razoružavanja milicija od strane Kongresa.15

Budući da je položaj milicije bio upitan i prijeporan logično je da je stavljen u prvi plan kako bi mu se dalo na značaju i time
ga se dodatno zaštitilo. S druge pak strane pravo građana držati i nositi oružje nikada i
nije bilo upitno te je bilo gotovo samorazumljivo, kako zbog engleske pravne stečevine
tako i zbog same odredbe o miliciji koja se temelji na naoružanim građanima.
Ipak, takav redoslijed imao je dalekosežne posljedice na tumačenje i razumijevanje
drugog amandmana jer se pri njegovom tumačenju težište prebacilo na miliciju koja je u
određenim krugovima postala svrha i polazište prava držati i nositi oružje.16

Ne valja smetnuti sa uma činjenicu da je Madison bio i jedan od najistaknutijih članova federalističke
struje, pa je i to moglo utjecati na prijedlog i konačnu inačicu drugog amandmana.
Bernard Levy pak smatra da formulacija, gramatika i riječi korištene u amandmanu jasno
upućuju da je riječ o individualnom pravu jer drugi dio nije podređen ni zavisan prvom
dijelu amandmana.17

O konačnom obliku i ustrojstvu milicije prvi saziv Kongresa nije stigao zauzeti stav,
nego je o tom pitanju odlučio drugi saziv. George Washington i ministar rata Henry Knox
zalagali su se za miliciju podijeljenu na napredni, glavni i pričuvni sastav. Kao i kod većine
važnijih političkih pitanja o kojima se raspravljalo u prvim godinama nakon nezavisnosti u
konačnici se sve svodilo na ovlasti federalne vlade s jedne strane i prava država članica s
druge, odnosno na sukob federalista i antifederalista. Početkom 1792. godine konačno je
donesen Uniform militia act kojim je obveza služenja obuhvaćala sve sposobne bijelce od
18 do 45 godina bez prije predlaganih podjela unutar milicija. Financijski teret opremanja
milicija je prebačen na same građane i savezne države.

c) Tumačenje i primjena drugog amandmana : položaj milicije

Sudac St. George Tucker dao je prvo opsežnije tumačenje drugog amandmana, kao
umjereni antifederalist shvatio je neminovnost pobjede federalista i sukladno tome odredio ciljeve svog djelovanja. Tucker je zaključio da se drugim amandmanom išlo na ruku antifederalista i stavio ga je u izravnu vezu sa desetim amandmanom koji je određuje
da ovlasti koje Ustavom nisu dodijeljene Sjedinjenim Državama ni njime zabranjene
Državama, pridržane su odnosnim Državama ili narodu.
Sukladno tome Tucker je zastupao stajalište da pravo država na milicije podrazumijeva i njihovo pravo na oružani otpor
protiv savezne vlade.18

Uskoro se pokazalo kako pitanja kontrole nad milicijom, prava
na pobunu i ostala pitanja izravno ili neizravno povezana sa shvaćanjem i tumačenjem
američkog Ustava u cjelini i drugog amandmana i nisu strogo akademske naravi. Razlog
je bio pomalo bizaran, naime, u dijelovima Pennsylvanije izbila je pobuna zbog uvođenja
viših poreznih stopa na viski 1791. godine.
U raspravi koja je uslijedila, koja se opet svodila na sukobe između federalista i antifederalista, žestoki antifederalist Wiliam Peterkin smatrao je da su pennsilvanijski pobunjenici u istom položaju spram savezne Vlade, kao što su to prije bili kolonisti spram
engleske Krune. Takvo svoje razmišljanje temeljio je ne pravu naroda na pobunu protiv
tiranske vlasti.19

Logično, u ovakvoj situaciji postavilo se isto pitanje koje se postavljalo i
u srednjovjekovnoj Engleskoj: kako će se milicija ponašati u situaciji kada se sukobljava
sa vlastitim sugrađanima? Nadalje, postavilo se i pitanje odnosa državnih milicija jedne
spram drugih i ima li «strana» milicija pravo djelovati na području druge savezne države,
a protiv njenih građana. Odgovore na ta pitanje ponudio je guverner Miffl in koji je na
početku pobune ustvrdio da će pripadnici milicije kao slobodni ljudi preispitati prave
dnost i opravdanost njihovog eventualnog djelovanja, da bi pak za nekoliko tjedana iz
korijena promijenio retoriku i ustvrdio da su pripadnici milicije vezani zakonom i dužni
slušati zapovjedi. Ovaj slučaj ukazao je na sve prednosti i nedostatke milicije kao i na vrlo
brzo sazrijevanje SAD-a.
Pobuna je na kraju ugušena sudjelovanjem milicija nekoliko saveznih država pod
vodstvom G. Washingtona.
Pitanje prava saveznih država na oružani otpor prema federalnoj vlasti idući se puta
pojavilo koncem dvadesetih godina 19. stoljeća tijekom tzv. nulifi kacijske krize. Do sukoba je došlo uvođenjem zaštitne carine kako bi se američka industrija koncentrirana na sjeveru zaštitila od engleske konkurencije, što je pak za posljedicu imalo smanjenje izvoza
sirovina iz južnih država u Englesku i više cijene industrijskih proizvoda. Kao odgovor na
donošenje carina parlament Južne Karoline ih je proglasio neustavnima i neprovedivima
na svom državnom području.20

Kriza je nakon četiri godine okončana svojevrsnim kompromisom između savezne vlade i Južne Karoline, prvi su smanjili takse, dok su potonji povukli nulifi kaciju.21

Nakon završetka građanskog rata i donošenja trinaestog amandmana (1865) kojim
se ukida ropstvo drugi amandman je iznenađujuće postao razlog daljnje emancipacije
crnačkog stanovništva, odnosno oslobođenih robova.22

Neke južne države su već 1865. godine donijele zakone, tzv. black codes kojima se
crncima uvelike ograničavaju prava i slobode, primjerice pristup sudovima, obavljanje
određenih zanimanja i obvezu potpisivanja ugovora o radu. Uz navedene odredbe
bivše robovlasničke države zabranile su crncima držanje i uporabu oružja. Mississippi
je crncima, mulatima i oslobođenim robovima koji nisu u službi SAD-a zabranio držanje
i nošenje vatrenog oružja, bodeža i bowie noževa.23

Republikanci koji su predstavljali
uglavnom sjeverne države, nakon ovakvih poteza južnih država 1868. godine izglasali su
četrnaesti amandman koji će imati dalekosežne posljedice na građanska prava crnaca.24

Odjeljak 1. XIV Amandmana (1868) određuje: Sve osobe rodjene ili prirođene u Sjedinjenim Državama i podložne njihovoj vlasti državljani su Sjedinjenih Država i Države u kojoj
prebivaju. Nijedna Država neće donijeti ili provoditi neki zakon koji bi ograničio povlastice
ili zaštitu državljanima Sjedinjenih Država, niti će koja Država oduzeti kojoj osobi život,
slobodu ili imetak bez pravičnoga zakonitog postupka; niti uskratiti bilo kojoj osobi pod
njezinom vlasti jednaku zaštitu pred zakonom.
Uskoro po donošenju četrnaestog amandmana na jugu se ustrojavaju i prve crnačke
milicije, koje nisu imale samo vojnu ulogu nego i iznimno važnu ulogu u društvenopolitičkom sazrijevanju netom oslobođenih robova. Republikanci su smatrali da je sudjelovanje u miliciji jedno od najvažnijih prava koja proizlaze iz državljanstva i temelj za
konzumiranja drugih prava poput sudjelovanja u radu porote i glasovanju. S druge strane
crnačka milicija je bila otvorena provokacija bivšim robovlasnicima i velikoj većini južnjaka,
što je na kraju rezultiralo osnivanjem Ku Klux Klana. Klan je pokrenuo val terora u južnim
državama, najčešće napadajući simbol novostečene slobode i relativne ravnopravnosti
crnaca-miliciju. Crnačke milicije su politički i materijalno podržavali republikanci, dok je
Ku Klux Klan uživao potporu demokrata, tako da se taj sukob preselio i u Kongres. Na
kraju je predsjednik Grant donio uredbu kojom ovlašćuje federalne vlasti da uhite pripadnike Klana, a nakon pokrenute istrage državni odvjetnik Akerman je podignuo optužnicu
protiv većeg broja pripadnika Ku Klux Klana zbog povrede prava sadržanih u drugom
amandmanu.

Prvi slučaj bio je US v. Avery (80 US 253 1871) u kojemu je obrana osporavala pravo
federalne vlasti da podiže optužnicu za ubojstvo koje je prema njihovom mišljenju bilo u
nadležnosti Južne Karoline. Kako se suci nisu mogli usuglasiti oko ovlasti federacije to
pitanje je došlo pred Vrhovni sud. Postupak u US v. Avery zastao je do odluke Vrhovnog
suda o federalnoj nadležnosti.
Akerman i Corbin nastavili su podizati tužbe protiv članova Klana kako bi potvrdili da
četrnaesti amandman obuhvaća i prava zaštićena drugim amandmanom. Idući slučaj je
bio US v. Mitchell, predmet kojeg je bilo brutalno ubojstvo zapovjednika crnačke milicije
Jima Williamsa. Optužba je zastupala tezu da su članovi Klana počinili zločin kako bi
onemogućili Williamsa u upražnjavanju prava opisanih drugim amandmanom, a slijedom
toga, onemogućili ga i u korištenju prava glasa. Tijekom postupka obrana je nastojala
dokazati da je Klan štitio bjelačko stanovništvo od terora crnačkih milicija. Demokrati koji
su stali u obranu Klana iskoristili su i međupresudu u slučaju US v. Avery. U međupresudi
stoji da pravo na sigurnost u vlastitom domu ne proizlazi iz američkog Ustava, da je ono
bitno starije od njega, da je dio common lawa te da ne ulazi u značenje riječi pravo i povlastica sadržanih u četrnaestom amandmanu. Premda presuda nije izravno obuhvaćala
samoobranu defi nitivno je razlikovala common law shvaćanje samoobrane od prava
sadržanih u drugom amandmanu. 25

Presuda je predstavljala tek djelomičnu pobjedu
tužiteljstva budući da je sud utvrdio tek povredu prava glasa, dok je o pitanjima vezanima
uz drugi amandman zauzeo negativan stav.26

US v. Cruikshank (92 U.S. 542 1875) bio je treći sudski postupak koji je uvelike defi nirao značenje drugog amandmana u predstojećem razlogu, a time i položaj država unutar
federacije. Dok se u predmetima US v. Avery i US v. Mitchell sud nije izravno očitovao o
pitanju drugog amandmana, ovdje je to bio slučaj. Riječ je o najkrvavijoj epizodi nemira
na jugu za vrijeme rekonstrukcije prilikom kojeg su pripadnici Ku Klux Klana 1872. godine počinili tzv. Colfaxški masakr u saveznoj državi Louisiani.27

O predmetu su odlučivali suci William Woods i Jospeh Bradely, a kao i u prethodnim predmetima obrana je svoju
strategiju temeljila na tvrdnji da ne postoji federalna nadležnost. Suci su zauzeli suprotna stajališta, pa je Woods zastupao tezu da postoji federalna nadležnost, dok je Bradley smatrao da se četrnaesti amandman odnosi samo na postupanje država, ne i samih
građana. Woods je nadalje zauzeo stajalište koje je drugi amandman tumačilo više kao
individualno pravo, a manje kao pravo države, pa je tako zaključio da osoba koja oružje
nosi otvoreno, za osobnu zaštitu ili u koju drugu zakonitu svrhu ima na to pravo jednako
kao što ima pravo nositi šešir ili sat.28

Razmimoilaženje u mišljenjima sudaca dovelo je ovaj predmet pred Vrhovni sud koji je presudio da je drugi amandman kolektivne prirode,
te da se ne odnosi na pravo pojedinca držati oružje. Nadalje sud je utvrdio da se nošenje
oružja u zakonite svrhe (npr. samoobrana) ne poklapa u svom značenju sa pravima koje
štiti drugi amandman. To je u konačnici značilo da su, prema shvaćanju suda, common
law stečevina o držanju i nošenju oružja i drugi amandman dvije zasebne pravne cjeline.
Time je drugi amandman počeo biti tumačen kao ograničenje spram federalne vlasti u
razoružavanju milicija pojedinih saveznih država.
Takva presuda Vrhovnog suda u slučaju US v. Cruikshank je osim svog utjecaja na
tumačenje i shvaćanje drugog amandmana imala dalekosežne posljedice na agresivnu
politiku federalne vlade u implementaciji četrnaestog amandmana, odnosno u zaštiti ljudskih prava. Afi rmacija prava država u odnosu na federalnu vladu uvelike je usporila, a
moglo bi se čak reći i zaustavila emancipaciju crnaca.
Posljedice takve presude bile su posebno vidljive na jugu, gdje je emancipacija crnaca odgođena za gotovo stotinu godina.29

Kako je presuda US v. Cruikshank osnažila položaj saveznih država spram prava koje
proizlaze iz drugog amandmana javila se potreba za dodatnom zakonskom regulacijom
tog pitanja. Krajem 19. stoljeća počinju rasprave o reorganizaciji državnih milicija u efi kasnije vojne jedinice koje se mogu nositi s potrebama i izazovima novog doba. Većini je postalo jasno da milicije u obliku u kakvom su zamišljene krajem 17. stoljeća više nemaju
smisla, pa je Kongres donio dva zakona kojima se regulira položaj i ustroj milicije.
Prvi je bio Militia act of 1903. poznat i kao Dick act iz 1903. godine koji je ustrojio Nacionalnu gardu i rezervnu miliciju. Već 1916. godine na snagu je stupio National defense
act of 1916 kojim je ustrojena suvremena nacionalna garda i milicija (Unorganized militia).
Nova nacionalna garda je bila obučavana na razini država, ali kada bi jedinica došla
do određene razine obučenosti i opremljenosti automatizmom bi dolazila pod federalno
zapovjedništvo. Tako je Nacionalna garda postala «druga linija nacionalne obrane», a već
su u prvom svjetskom ratu jedinice Nacionalne garde činile 40% ukupnog broja vojnika
američkog ekspedicijskog korpusa.30

National defense act i Dick act u stvari su označili kraj državnih milicija, te su one došle
pod federalnu vlast čime je komponenta drugog amandmana naglašena u presudi US v.
Cruikshank stvarno prestala postojati.

2. Kontrola oružja u SAD

Početkom 19. stoljeća počinju promišljanja i rasprave o individualnom pravu držanja
oružja, odnosno pojavljuju se prvi glasovi koji se zalažu za ograničenje tog prava.31

Oružje je posebno bilo duboko ukorijenjeno na jugu SAD-A, pa je tako Kentucky prva država koja
je zabranila nošenje skrivenog oružja iz razloga javne sigurnosti, a uskoro ga je slijedila
Louisiana., Indiana i New York. Naime smatralo se da skriveno oružje predstavlja prijetnju
sigurnosti zbog pretpostavke zle namjere (razbojstvo, ubojstvo) osobe koja na taj način
nosi oružje.
Zagovornici kolektivnog prava smatrali su da se odredbe drugog amandmana odnose samo na milicije i ostavljaju saveznim državama otvorene ruke u svezi sa zakonskom regulacijom prava na držanje oružja. Države koje su u razdoblju između 1813. i
1859. godine zabranile nošenje skrivenog oružja napravile su to unutar policijskih ovlasti
pojedinih država i njihovih zakonodavnih ovlasti. Zabrane u svezi sa nošenjem skrivenog oružja sadržajno su se uvelike poklapale s pravilima koja su branila držanje baruta,
ograničavala lov ili korištenje vatrenog oružja na određenom području.32

Ipak takav trend nije bio izražen u svim saveznim državama pa tako Mississipi, Maine i Connecticut u svoje
Ustave stavljaju odredbe o pravu na držanje oružja s posebnim naglaskom na individualnu komponentu.
Individualno tumačenje prava sadržanih u drugom amandmanu je također uživalo
široku potporu javnosti zbog višestoljetne tradicije držanja oružja koja je duboko ukorijenjena u pravni sustav i u svijest građana. Nakon što su neke države počele ograničavati određene kategorije oružja, bilo neizravno kroz poreze, bilo izravnom zabranom prodaje
(Georgia i Tennesee ) postalo je jasno da će se ovo pitanje morati riješiti pred sudovima.
Zakon savezne države Kentucky kojim se zabranjuje nošenje skrivenog oružja bio je
prvi takav zakon koji se našao pred sudskom revizijom u predmetu Bliss v. Commonwealth (90, 13 Am. Dec. 251 1822) 1822. godine. U tom predmetu sud je donio odluku kojom
je takve zakonske odredbe proglasio protuustavnima. Sud ne samo da je pravo držati
oružje proglasio ustavnom kategorijom (na državnoj razini), nego je i zaključio da se zakonima uopće ne bi trebalo ograničavati.33

Zakonodavno tijelo je na kraju izmijenilo formulaciju državnog Ustava kako bi zaobišlo ovu sudsku presudu.
U idućem sudskom sporu, koji je pokrenut zbog restrikcija koje su se odnosile na
nošenje bowie noža u državi Tennesee, Aymette v. State sud je zauzeo stajalište da je
svrha ustavne odredbe o zaštiti prava na držanje oružja omogućavanje građanima da se
odupru tiraniji vladajućih, pa slijedom toga utvrđuje da se ta zaštita proteže samo na ono
oružje koje je po svojoj namjeni povezane s milicijom. Nadalje sud je priznao pravo saveznoj državi da zakonski regulira način držanja takvog oružja, pa je uzimajući sve u obzir
ova presuda bila nemali napredak za zagovornike nadzora oružja.34

Kako se približavao građanski rat tako je i individualno pravo držati oružje postalo oruđe političke borbe između sukobljenih strana. Abolicionisti su drugi amandman
tumačili s posebnim naglaskom na njegovu individualnu komponentu, a njihov kredo
otpor tiranima je poslušnost spram Boga nije ostavljao mnogo sumnje u njihovu odlučnost
da svim sredstvima ukinu ropstvo. Prema abolicionističkoj teoriji, drugi amandman ne
samo da štiti pravo pojedinca na držanje oružja i samoobranu nego predstavlja ustavni
temelj za individualno pravo na ustanak.35

Nakon pokušaja atentata na gradonačelnika New Yorka1910. godine legislatura
države New York, na prijedlog zastupnika Timothya Sullivana, donosi Zakon o oružju koji
je po svojoj restriktivnosti bio bez presedana u američkoj povijesti.36

Zakon ne samo da je zabranio nošenje oružja nego je i ograničio njegovo držanje u domovima i poslovnim
prostorima, a po prvi puta je uvedena i dozvola za posjedovanje oružja. Vlasnici oružja
su dakako bili revoltirani ovakvim propisima, ali ih nisu uspjeli sudski osporiti zbog ranije
spomenute presude u slučaju US v. Cruikshank.
Kontrola oružja je uz politička gibanja postala usko vezana s javnom percepcijom
kriminala. Za vrijeme prohibicije, krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina 20.
stoljeća razine kriminala poprimile su do tada nezabilježene razmjere. Javnost je tražila
mjere kojima bi se spriječili događaji poput masakra na Valentinovo 1929. godine u Chicagu. Kongres je 1934. godine donio
National firearms act of 1934 koristeći se pritom
svojim pravom na nametanje poreza kako bi otežao nabavu i posjedovanje oružja povezanog sa organiziranim kriminalom. Zakonom su bile obuhvaćene strojnice, prigušivači
i skraćene puške i sačmarice za čiju se nabavu mora ishoditi dozvola Ureda za alkohol,
duhan, oružje i eksploziv (ATF) koja se izdaje na temelju potpisa šerifa ili zapovjednika policijske uprave i provjere identiteta i dosjea osobe koja traži dozvolu, uključujući fotografi je
i otiske prstiju. 37

Za kršenje odredbi zakona predviđene su novčane kazne od 10 000 $
do 500 000$, a maksimalna zatvorska kazna iznosi deset godina.38

National firearms act ubrzo je postao predmet postupka ocjene ustavnosti pred Vrhovnim sudom u predmetu US v. Miller. Jack Miller i Frank Layton optuženi su za prijevoz neregistrirane skraćene sačmarice preko državne granice, a Okružni sud u državi
Arkansas odbacio je optužnicu tvrdeći da je država povrijedila prava sadržana u drugom
amandmanu. Vlada je u svojoj žalbi branila pravo savezne vlade da porezima opterećuje
promet oružja, što je jedna od glavnih komponenti osporavanog zakona. Dakako, vlada
je ponudila i svoje shvaćanje drugog amandmana, prema kojemu amandman štiti pravo
građana da štite slobodu kao dio dobro organizirane milicije, pa shodno tome prava iz
drugog amandmana ne obuhvaćaju oružja namijenjena samoobrani pojedinca.39
Vrhovni sud je u svojoj presudi poništio odluku prvostupanjskog suda koji je odredbe
drugog amandmana tumačio individualno. Vrhovni sud je u obrazloženju presude stavio
naglasak na kolektivni aspekt drugog amandmana citirajući dijelove presude u Aymette
v. State. U presudi je uz uvjet utvrđen u Aymette v. State, da je djelovanje zaštite drugog
amandmana moguće samo ako je oružje pogodno za upotrebu u miliciji dodao i uvjet
da nošenje takvog oružja mora biti povezano uz aktivnost vezanu uz službu u miliciji.
Slijedom navedenog sud je odlučno odbacio zamisao da itko prema drugom amandmanu ima individualno pravo na držanje oružja koja nisu povezana s djelovanjem u sklopu
milicije. Uvođenje ovako jasnog kriterija za primjenu drugog amandmana sa dvije jasne
komponente onemogućili su zloupotrebu tih prava od strane kriminalaca, a njegove su
posljedice bile dalekosežne.

3. Suvremeno federalno i državno zakonodavstvo

Nakon ubojstva Roberta Kennedya 1968. godine donesen je savezni Gun control
act koji zabranjuje posjedovanje oružja osobama koje su na saveznoj ili državnoj razini osuđivane na kazne zatvora iznad godinu dana, odnosno dvije godine(osim ako je
riječ o privrednim prijestupima), osobama koje su nečasno otpuštene iz vojske, mlađima
od 18 godina (bez roditeljske dozvole), ovisnicima, psihičkim bolesnicima, osobama
osuđivanima za obiteljsko nasilje i osobama protiv kojih je određena zaštitna mjera zabrane prilaska.40

Zakon, nadalje, regulira proizvodnju i trgovinu oružja, međudržavnu prodaju
i industriju oružja. Drugi važan zakon kojim je dodatno pospješena njegova provedba
je Brady bill (Brady handgun violence protection act) iz 1993. godine koji je naziv dobio
po teško ranjenom tjelesnom čuvar predsjednika Ronalda Regana. Zakonom je uređena
kontrola identiteta kupaca oružja kroz nacionalni bazu podataka (NICS-National Instant
Check System) koju vodi FBI, a proširena je i na privatne transakcije i trgovinu oružjem
između građana. Uvodne odredbe Brady bill-a koje su se odnosile na obvezu državnih
policijskih vlasti da provode kontrolu po naređenju federalne vlasti ukinute su odlukom
Vrhovnog suda 1997. godine u predmetu Printz v. US.41

Vrhovni sud je te odredbe ocijenio neustavnima zbog pretjeranog upliva federalne vlasti spram saveznih država, što je u
suprotnosti sa odredbama desetog amandmana.
Pojedine savezne države su vlastita zakonodavstva uredila unutar granica određenih
saveznim zakonima.42

Valja naglasiti da je u većini država procedura za nabavu i držanje
oružja povezanog s lovom jednostavnija, dok su za pištolje i revolvere uvjeti nešto stroži.
Neke savezne države imaju državnim ustavima regulirano pravo na držanje oružja, od
kojih su neka rješenja prepisana iz saveznog ustava, dok se u nekim državama posebno
naglašava pravo države da zakonom regulira prava vezana uz držanje oružja.

Illinois
Među najstrožim propisima za nabavu, posjedovanje i nošenje oružja ima država Illinois u kojoj se za nabavu, izdavanje dozvole za držanje i nošenje oružja traži tzv. FOID
kartica (Firearm Owner’s Identifi cation) koju izdaje država nakon kontrole identiteta kroz
NICS, a izdaje se na period od deset godina. U gradu Chicagu vatreno oružje mora biti registrirano na policiji, a posjedovanje neregistriranog oružja je zabranjeno. Nošenje oružja
dozvoljeno je samo lovcima, a transport se smije vršiti samo na način da isto nije odmah
dostupno i pogodno za uporabu.43

Teksas
Teksaški propisi dozvoljavaju kupnju pušaka, sačmarica, pištolja i revolvera bez posebne dozvole ukoliko nije riječ o osobi koja pripada u kategorije navedene u saveznom
zakonu. Nošenje oružja je dozvoljeno samo unutar vlastitih prostora i na putu od takvih
prostora do vozila. Nošenje skrivenog oružja dozvoljeno je samo uz posebnu dozvolu
koja se izdaje na temelju odobrenja od strane ureda za javnu sigurnost. Tražitelj mora
imati najmanje 21 godinu, priložiti sudski ovjerenu ispravu o razumijevanju propisa vezanih uz nošenje oružja i njegovog korištenja, te dokaz o položenom ispitu za rukovanje
oružjem kod ovlaštenog instruktora. Uz federalne uvjete osoba mora podastrijeti dokaze
da uredno plaća alimentaciju i poreze. Čak i uz takvu dozvolu zabranjeno je oružje nositi u škole, vladine zgrade, sudove, prodavaonice alkohola, izborna mjesta, na sportske priredbe, itd. Gradovima, okruzima i ostalim teritorijalnim jedinicama zabranjeno je podizanje tužbi protiv proizvođača oružja vezanog uz štetu nastalu od oružja koje je zakonito
proizvedeno, distribuirano i oglašavano.

New York
Za nabavu puške ili sačmarice nije potrebna posebna dozvola, osim u gradu New
Yorku.Za posjedovanje pištolja i revolvera potrebna je posebna dozvola koju izdaje
nadležno tijelo lokalne uprave. Dozvola za posjedovanje (držanje u kući ili radnom mjestu)
ujedno služi i kao dozvola za nošenje osim ako je posebno ograničena od nadležnog
tijela. Dozvola za nošenje i držanje izdaje se osobama s navršenom 21 godinom života, a
vrijedi do opoziva, osim u gradu New Yorku gdje vrijedi 3 godine, a za nošenje je potrebno posebno odobrenje policije. Osobe između 18 i 21 godine starosti smiju posjedovati
oružje za sportsko-rekreativne svrhe koje su pod okriljem NRA ili su od njih odobrena.

Kalifornjia
Dozvola za držanje oružja nije potrebna ako se oružje drži isključivo u kući ili u poslovnim prostorijama. Svaka prodaja, zakup ili promet vatrenog oružja mora se obavljati posredstvom licenciranog trgovca oružjem. Osim što mora proći sigurnosnu provjeru kupac
mora posjedovat uvjerenje o položenom tečaju za rukovanje oružjem koje polaže svakih
5 godina. U Kaliforniji je, uz posebno odobrenje, dozvoljeno posjedovanje jurišnih pušaka
(AK-47, M-16) i visoko kalibarskih pušaka, ali je njihovo držanje ograničeno na streljane,
poligone i osobne i poslovne prostorije imaoca. S druge pak strane zabranjeno je nošenje
napunjenog vatrenog oružja na javnim površinama, ulicama i na područjima na kojima je
to posebno zabranjeno.44

Florida
Za posjedovanje i kupnju oružja nije potrebna posebna dozvola države, ograničenja
su istovjetna onima u saveznom Gun control act-u. Prodaja oružja od strane licenciranog
trgovca je zabranjena bez sigurnosne provjere koja mora biti obavljena u roku od 3 dana.
Otvoreno nošenje oružja je zabranjeno osim; u krugu vlastitog doma ili poslovnog prostora, za vrijeme lova, streljačkog natjecanja, na poligonima ili u streljanama. Skriveno vatreno oružje dozvoljeno je samo unutar doma i poslovnog prostora i ne smije biti pripravno
za uporabu. Za nošenje skrivenog oružja potrebna je posebna dozvola koja se izdaje na
rok od 5 godina. Dozvola za skriveno nošenje ne može se izdati osobama koje su opisane
u saveznom Gun control actu, a uz te kategorije država ih je još dodatno proširila. Slično
kao i u Teksasu nošenje oružja je zabranjeno u školama, vladinim institucijama, sudnicama, prostorima gdje se toči alkohol i na sportskim priredbama.

4. Otpor kontroli oružja

Usporedo sa presudama koje su sve restriktivnije tumačile odredbe drugog amandmana, posebno njegove individualne komponente počeo se javljati i snažan otpor takvoj politici. Taj otpor se prvi puta snažnije manifestirao za vrijeme Rooseveltove administracije, kada je predložena registracija svih pištolja i revolvera, ali se od tog prijedloga odu stalo zbog pritiska industrije oružja, policije iz ruralnih sredina i National rifl e associationa.45

NRA je 2004. godine ishodio ne produžavanje savezne zabrane na poluatomatsko
jurišno oružje koje je bilo na snazi od 1994. godine u sklopu Violent crime control and law
enforcment act-a.
Jedna od kampanja koje podupire NRA su tzv. Stand your ground zakoni koji se
temelje na common law doktrini «dvorca». Castle doctrine je pravni institut koji svoje korijene vuče iz engleskog prava, a dopušta osobi koja se nalazi u vlastitom domu prilikom napada pravo upotrijebiti razumnu silu, uključujući i smrtonosnu silu, bez dužnosti da se
uklanja napadaču. U posljednjih nekoliko godina petnaest saveznih država je donijelo
zakone u kojima se na različite načine i u različitom opsegu afi rmira castle doctrine.46

Stand your ground law širi opseg pojma sadržanog u castle doctrine na svako mjesto na kojemu napadnuti ima zakonsko pravo biti, što, između ostalog, obuhvaća javne
površine i vozila. Takva, opravdana uporaba sile ne podliježe kaznenom progonu, a zakon
jamči i imunitet od građanske parnice.
Kako bi shvatili puno značenje takvih zakona valja proučiti primjer Ujedinjenog Kraljevstva u kojemu je na snazi gotova apsolutna zabrana oružja u kombinaciji sa raskidanjem
sa tradicijom castle doctrine dovela do jednog od najkontroverznijih sudskih procesa u
toj zemlji, slučaja Martin.47

Valja napomenuti da su u Engleskoj od 1997. godine praktički
zabranjeni pištolji i revolveri, a zakoni i sudska praksa zabranjuju nošenje svih predmeta
namijenjenih samoobrani. Castle doctrine i Stand your ground zakoni zapravo onemogućavaju ovakve apsurdne i nemoralne presude kojima se kažnjava žrtva zločina te joj se onemogućava zaštita života i imovine.

5. Zaključak

U SAD-u je 2001. godine od vatrenog oružja smrtno stradalo 29 573 osoba od toga je 16
869 počinilo samoubojstvo, 802 osobe su stradale nesretnim slučajem, a 11 348 osoba su
bile žrtve ubojstva.48

S druge pak strane od početka 1991. godine SAD-e bilježe stalan pad
nasilnog kriminaliteta, pa je tako 1999. godine zabilježena njegova najniža razina u posljednjih trideset godina. Posebno je zanimljivo da se period u kojemu počinje taj dramatičan
pad poklapa sa liberalizacijom propisa o držanju i nošenju oružja na državnoj razini, pa
tako danas većina država dopušta nošenje skrivenog oružja svojim građanima.49

Pružiti konačan odgovor na pitanje da li je drugi amandman dobar ili nije, ima li od
njega više koristi ili štete nije lako. Savezni sustav zapravo onemogućava ujednačenu politiku prema oružju jer je desetim amandmanom strogo određeno, odnosno zaštićeno
pravo saveznih država da određena područja samostalno reguliraju. Upravo zbog te podjeljenosti teško je donijeti i konačan sud o američkom zakonodavstvu u cjelini. Trenutno
je u SAD-u na snazi oko 20 000 propisa, zakona i pravilnika kojima se regulira držanje i
nošenje oružja50,

uz to valja napomenuti da svaka savezna država ima i svoj ustav koji
može na različite nacine regulirati pitanje nošenja oružja.
Oni koji se zalažu za cjelovitiju i strožu kontrolu držanja i nošenja oružja govore o
tisućama ljudi koji godišnje nastradaju od vatrenog oružja. Njihovi protivnici ne odustaju
ni milimetra jer smatraju da će popuste li oko ijedne kategorije ili vrste oružja završiti kao
Ujedinjeno Kraljevstvo s kojim dijele povijest prava na držanje oružja sve do početka 20.
stoljeća.

Gledano iz europske perspektive takva argumentacija se čini čudnom, ali kontinentalni Europljani nikada nisu smjeli držati oružje, a iz apsolutističkih monarhija i prosvijećenog apsolutizma su ubrzo prešli u socijalne države u kojima država regulira gotovo sve aspekte života, a zauzvrat daje sigurnost. Američki način razmišljanja, naglašenog liberalizma
i individualizma je bitno drugačiji, oni ne traže mnogo od države, ali joj još manje nude,
država je na neki način nužno zlo. Te ideje su zastupljene i u američkom Ustavu i drugom
amandmanu.

Promatrajući povijest drugog amandmana, jasna je tendencija njegovog sve užeg
tumačenja i zakonske regulative kojom ga se nastoji prilagoditi vremenu u kojemu se
primjenjuje. Takve tendencije su očite u presudama Vrhovnog suda koji je posebno u presudama u prvoj polovici 20. stoljeća naglašavao kolektivnu komponentu drugog amandmana zanemarujući tradiciju common law koja je nesumnjivo bila uzeta u obzir prilikom
sastavljanja ustavnih amandmana.
S obzirom na činjenicu da u SAD-u 75-86 milijuna ljudi posjeduje oko 200 milijuna komada raznog vatrenog oružja51,

radikalne promjene u zakonodavstvu ili ustavne promjene teško je očekivati. Eventualno provođenje takvih reformi iziskivalo bi široke ustavne promjene i naglašeni unitarizam, koji također ne bi mogao prikupiti dostatnu podršku.
Mišljenja smo da su trenutni zakonski okviri sadržani u Gun control act-u i ostalim federalnim zakonima dobra mjera kontrole nad nabavom i posjedovanjem oružja jer uzimaju u obzir kulturu oružja s jedne strane, dok s druge strane nameću saveznim državama jasne
kriterije pri donošenju državnih i provođenju federalnih zakona.
Možda najbolji zaključak ponudio je A.V. Dicey, u djelu Zakon Ustava : Obeshrabrite
samopomoć i vjerni podanici postat će robovi silnika. Previše potaknite samosvijest i sudske presude zamijeniti će odluke mača i pištolja.5

Summary

The text of the second amendment reading: A well regulated Militia, being necessary
to the security of a free State, the right of the people to keep and bear Arms, shall not be
infringed is probably the most disputed and controversial right granted by constitution of
United States of America.

This article follows the roots of the Second amendment, circumstances in which it became part of US constitution and judicial stance on rights and provision granted by it, and it’s development since late 18th century.

Od 1994 do 2004 je u SAD-u na snazi bio “ assault weapons ban” , kako se navodi ‘99 je bila najmanja stopa kriminaliteta koji uključuje vatreno oružje, apropo toga zagovornici zabrane oružja, aka leftardi će iz toga izvući zaključak kada se ukloni kopča za bajonet, fiksira teleskopski kundak i spremnik ograniči na 10 metaka to odmah smanjuje kriminal vatrenim oružjem i eliminira erektilnu disfunkciju.

Zanimljivo kakva sve pravila birokrati neće izmislit da zadovolje svoje birače. Izgleda da se ponekad ni ne gleda što će određena mjera dat, već samo da se bilo kako našteti suprotnoj strani s kojom se ne slažu (s vlasnicima oružja). Primjer može biti kako jedna država dozvoljava otvoreno nošenje, ali prikriveno je zabranjeno, dok druga država suprotno: mora se nosit prikriveno, a otvoreno je zabranjeno.

Inače kad vidim da civil nosi oružje za osobnu sigurnost na vidljivom mjestu to mi nekako djeluje kao sigurnosni rizik.
Također ne znam šta se pokušava napravit zabranom prikrivenog nošenja. Da se lakše može uočit da netko unosi oružje u zabranjen prostor ? Onaj tko ima zle namjere svakako će ga prikriveno nosit.

Stavljam jedan zanimljiv video na temu zabrane oružja u školama:
https://www.youtube.com/watch?v=yUa3Jg1zbpI

SUPREME COURT OF THE UNITED STATES

DISTRICT OF COLUMBIA et al. v. HELLER

certiorari to the united states court of appeals for the district of columbia circuit

No. 07–290. Argued March 18, 2008—Decided June 26, 2008

District of Columbia law bans handgun possession by making it a crime to carry an unregistered firearm and prohibiting the registration of handguns; provides separately that no person may carry an unlicensed handgun, but authorizes the police chief to issue 1-year licenses; and requires residents to keep lawfully owned firearms unloaded and dissembled or bound by a trigger lock or similar device. Respondent Heller, a D. C. special policeman, applied to register a handgun he wished to keep at home, but the District refused. He filed this suit seeking, on Second Amendment grounds, to enjoin the city from enforcing the bar on handgun registration, the licensing requirement insofar as it prohibits carrying an unlicensed firearm in the home, and the trigger-lock requirement insofar as it prohibits the use of functional firearms in the home. The District Court dismissed the suit, but the D. C. Circuit reversed, holding that the Second Amendment protects an individual’s right to possess firearms and that the city’s total ban on handguns, as well as its requirement that firearms in the home be kept nonfunctional even when necessary for self-defense, violated that right.

Held:

1. The Second Amendment protects an individual right to possess a firearm unconnected with service in a militia, and to use that arm for traditionally lawful purposes, such as self-defense within the home. Pp. 2–53.

(a) The Amendment’s prefatory clause announces a purpose, but does not limit or expand the scope of the second part, the operative clause. The operative clause’s text and history demonstrate that it connotes an individual right to keep and bear arms. Pp. 2–22.

(b) The prefatory clause comports with the Court’s interpretation of the operative clause. The “militia” comprised all males physically capable of acting in concert for the common defense. The Antifederalists feared that the Federal Government would disarm the people in order to disable this citizens’ militia, enabling a politicized standing army or a select militia to rule. The response was to deny Congress power to abridge the ancient right of individuals to keep and bear arms, so that the ideal of a citizens’ militia would be preserved. Pp. 22–28.

(c) The Court’s interpretation is confirmed by analogous arms-bearing rights in state constitutions that preceded and immediately followed the Second Amendment. Pp. 28–30.

(d) The Second Amendment’s drafting history, while of dubious interpretive worth, reveals three state Second Amendment proposals that unequivocally referred to an individual right to bear arms. Pp. 30–32.

(e) Interpretation of the Second Amendment by scholars, courts and legislators, from immediately after its ratification through the late 19th century also supports the Court’s conclusion. Pp. 32–47.

(f) None of the Court’s precedents forecloses the Court’s interpretation. Neither United States v. Cruikshank, 92 U. S. 542, 553, nor Presser v. Illinois, 116 U. S. 252, 264–265, refutes the individual-rights interpretation. United States v. Miller, 307 U. S. 174, does not limit the right to keep and bear arms to militia purposes, but rather limits the type of weapon to which the right applies to those used by the militia, i.e., those in common use for lawful purposes. Pp. 47–54.

2. Like most rights, the Second Amendment right is not unlimited. It is not a right to keep and carry any weapon whatsoever in any manner whatsoever and for whatever purpose: For example, concealed weapons prohibitions have been upheld under the Amendment or state analogues. The Court’s opinion should not be taken to cast doubt on longstanding prohibitions on the possession of firearms by felons and the mentally ill, or laws forbidding the carrying of firearms in sensitive places such as schools and government buildings, or laws imposing conditions and qualifications on the commercial sale of arms. Miller’s holding that the sorts of weapons protected are those “in common use at the time” finds support in the historical tradition of prohibiting the carrying of dangerous and unusual weapons. Pp. 54–56.

3. The handgun ban and the trigger-lock requirement (as applied to self-defense) violate the Second Amendment. The District’s total ban on handgun possession in the home amounts to a prohibition on an entire class of “arms” that Americans overwhelmingly choose for the lawful purpose of self-defense. Under any of the standards of scrutiny the Court has applied to enumerated constitutional rights, this prohibition—in the place where the importance of the lawful defense of self, family, and property is most acute—would fail constitutional muster. Similarly, the requirement that any lawful firearm in the home be disassembled or bound by a trigger lock makes it impossible for citizens to use arms for the core lawful purpose of self-defense and is hence unconstitutional. Because Heller conceded at oral argument that the D. C. licensing law is permissible if it is not enforced arbitrarily and capriciously, the Court assumes that a license will satisfy his prayer for relief and does not address the licensing requirement. Assuming he is not disqualified from exercising Second Amendment rights, the District must permit Heller to register his handgun and must issue him a license to carry it in the home. Pp. 56–64.
TL;DR - Vrhovni sud je presudio u korist tužitelja kojemu je odbijena dozvola za držanje pištolja, a obveza držanja oružja nenapunjenog i u sefu je ocijenjena neustavnom. Parafraziram i masno skraćujem, slobodno me ispravite.

Pravni engleski nije jednostavan.

Mozda si mogao barem prevesti tekst pomocu google translatora, pa kopirati ovdje.

Sumnjam da ce neko citati cijeli pravni tekst.